7:40 je ujutro, dan za školu. Cipela preleti hodnikom i tupo udari u zid, a vaše dijete viče da ne može pronaći onu drugu, da ste vi krivi za sve i da je sve najgore na svijetu. Ili je poslije večere, i radni listić odgurnut je uz povik "Ne mogu to!". Vi stojite, polako dišete, a u glavi vam je jedna tiha misao: odakle sad ovo?
Ako vam ovo zvuči poznato, niste sami. Ovaj članak nudi dvije jednostavne stvari. Prvo, način razmišljanja o tome što se možda krije ispod ljutnje, kako bi ispadi bili manje zagonetni. Drugo, konkretne riječi koje možete upotrijebiti u tom trenutku i poslije njega, kada vaše strpljenje već tanji.
Ovdje nema obećanja o brzom rješenju, a ni razloga za strah. Samo postojan, praktičan način za suočavanje s teškim trenucima. Krenimo od same scene.
Zalupljena vrata, bačena cipela i pitanje koje stoji iza njih
Zamolite dijete da se obuče. Dovoljno jednostavno. A onda cipela preleti hodnikom, udari u zid i počne vika. Umorni ste, jedva je 7:30, i pitate se odakle sve to.
Ovaj članak pomoći će oko dvije stvari. Prvo, razumijevanja onoga što se možda nalazi ispod ljutnje. Drugo, spremnih, smirenih riječi za sam trenutak, kada je vaše strpljenje tanko.
Jedna stvar prije nego što krenemo. Ljutnja je normalan osjećaj. Ljutito dijete obično je dijete kojemu je teško, a ne zločesto dijete.
Dakle, što se to događa ispod površine? Tu ćemo prvo pogledati.
Što se može kriti ispod dječje ljutnje
Ljutnja je glasni dio osjećaja. Ispod njega često je nešto tiše. Možete primijetiti umor, glad, brigu, sram ili osjećaj da ih nitko ne čuje. Ponekad je to osjećaj gubitka kontrole ili teška promjena u danu koju nitko nije naglas imenovao.
Zašto to izlazi kao ljutnja? Mlađa djeca imaju puno energije i malo riječi. "Preplavljen sam, boli me trbuh i nedostaješ mi" prilično je zahtjevno izgovoriti s pet godina. Vikanje je brže. Starija djeca često imaju riječi, ali skrivaju nježnije osjećaje jer ih je izgovoriti previše razotkrivajuće. Ljutnja se čini sigurnijom od toga da pred nekim izgledate uznemireno.
Zamislite lonac s poklopcem. Ispad je para koja trese poklopac. Možete cijeli dan mahati prema pari, ali korisno je pitanje što je pojačalo vatru.
To je pitanje za poslije, kada se svi smire. Pokušajte se zapitati:
- Kako su spavali?
- Kada su zadnji put jeli?
- Što je bio najteži dio današnjeg dana?
- Je li bilo promjene ili prijelaza, poput prekidanja igre, mijenjanja aktivnosti ili drugačijeg dolaska po njih?
- Jesu li se osjećali nepravedno tretirano, od vas, brata ili sestre, učitelja ili prijatelja?
Ovdje ne postavljate nikakvu dijagnozu. Samo primjećujete obrasce. Veliki osjećaji, umorna tijela i teški prijelazi dio su djetinjstva. A nekoliko iskrenih odgovora često brže pokaže izvor vatre nego bilo kakvo predavanje.
Naravno, sve to promišljanje dolazi poslije. Kada se vika događa upravo sada, treba vam nešto jednostavnije za što ćete se uhvatiti.
Što reći i učiniti usred ispada
Evo teške istine o slomu. Misleći dio mozga vašeg djeteta trenutačno je isključen. Logika, razum i pouke sada neće doprijeti. Zato je vaš jedini zadatak u tom trenutku sigurnost i smirenost. Poučavanje može pričekati.
Korak 1: Stišajte glas i usporite tijelo. Spustite ramena. Izdahnite. Vaša je smirenost zarazna (kao i vaša panika). Zatim recite: "Tu sam. Nikamo ne idem."
Korak 2: Održite sve sigurnima i dajte prostor. Ako stvari postaju fizičke, recite: "Neću dopustiti da se itko ozlijedi, ni ti. Idemo na kauč." Ako vašem djetetu treba prostora, pokušajte: "Sjedit ću ovdje dok ne budeš spreman."
Korak 3: Recite manje. Kratke, smirene rečenice najbolje djeluju. Preskočite pitanja poput "Zašto si to napravio?" dok je dijete još uzrujano. Još ne mogu odgovoriti na njih. A takvo pitanje može zvučati kao optužba.
Kako to zvuči ovisi o dobi:
- 4 do 7 godina: "Tako si ljut. Hajdemo to zajedno istupati nogama, pa onda tri velika udaha."
- 8 do 11 godina: "To izgleda stvarno frustrirajuće. Želiš li da budem blizu ili želiš nekoliko minuta sam?"
- 12 do 14 godina: "Vidim da si bijesan. Dat ću ti malo prostora. Dođi do mene kad budeš htio razgovarati, bez žurbe."
A sada, što preskočiti. Odgodite predavanja. Nemojte se cjenkati ("Ako prestaneš, možeš dobiti tablet"). I izbjegavajte prijetnje izrečene u naletu emocija, jer ćete ili morati provesti nešto što ne mislite ozbiljno ili odustati i tako naučiti dijete pogrešnu lekciju.
Ali vi ste čovjek. Možda ćete puknuti, povisiti ton ili reći nešto zbog čega ćete požaliti. To se događa u svakom domu. To ne poništava vaš odnos, a popravak je uvijek moguć. Kada se svi smire, jednostavno "Ranije sam bio glasan i žao mi je" pokazuje vašem djetetu točno kako se vratiti iz teškog trenutka.
Kada oluja prođe, počinje drugačija vrsta posla, tiša i više ispunjavajuća.
Kada prođe: kako razgovarati o tome
Oluja je gotova. Sada dolazi dio koji zapravo najviše znači. Pričekajte dok se dijete ne smiri, a to može značiti 20 minuta ili nekoliko sati, ovisno o djetetu. Učenje se ne događa usred sloma. Događa se poslije, kada se misleći mozak ponovno uključi.
Ciljajte na razgovor rame uz rame, ne licem u lice. Uz grickalicu, u vožnji, u šetnji oko kvarta. Manje kontakta očima znači manje pritiska.
Zatim nježno imenujte osjećaj koji je ispod. "Ono ranije izgledalo je stvarno teško. Pitam se jesi li bio umoran ili te nešto u školi mučilo." Ponudite to kao pretpostavku, ne kao presudu. Ako samo slegnu ramenima, pustite to.
Zatim odvojite osjećaj od ponašanja. "U redu je biti ljut. Nije u redu bacati stvari. Nađimo drugi način da to pokažeš." Ljutnja ostaje dobrodošla. Samo postupak dobiva granicu.
Završite jednostavnim popravkom. Zamolite dijete da pomogne pospremiti ili da se ispriča na svoj način (crtež se broji). A ako ste vi povisili ton, ispričajte se i vi. Više nauče gledajući vas kako to radite nego slušajući vaše objašnjenje.
Kako sve to radite mijenja se s dobi:
- 4 do 7 godina: Koristite crtanje ili igračke. "Pokaži mi kako je ta ljutnja izgledala." Neka je nacrtaju ili odglume s figuricama.
- 8 do 11 godina: Ponudite izbor između dvije ideje za sljedeći put, poput stiskanja jastuka ili pet minuta nasamo. Biranje im daje osjećaj vlasništva.
- 12 do 14 godina: Prvo pitajte za dopuštenje. "Je li sada u redu ili kasnije navečer?" Zatim budite kratki. Dvije minute bolje prolaze nego dvadeset.
Još jedna stvar. Kratke bilješke tijekom nekoliko dana, pa i kratka svakodnevna provjera, mogu olakšati uočavanje obrazaca. Možda se ispadi grupiraju u danima s lošim snom ili nakon pretrpanih poslijepodneva. A ako ikad budete trebali razgovarati sa stručnjakom, imat ćete nešto konkretno za opisati.
Razgovor pomaže nakon samog događaja, ali najmirniji dani često se oblikuju mnogo prije nego što problem uopće započne.
Male promjene koje mogu smanjiti vjerojatnost ispada
Ništa od ovoga nije rješenje. To je prevencija, sastavljena od malih, običnih koraka koji teške trenutke čine malo manje vjerojatnima.
Počnite od osnova. Zaštitite san koliko možete. Ponudite grickalicu prije najtežeg dijela dana (to je često nakon škole ili neposredno prije večere). I najavite promjene unaprijed. "Još pet minuta, pa cipele" bolje djeluje od iznenadnog "Vrijeme je za polazak".
Zatim dodajte jednu točku povezivanja bez pritiska svaki dan. Deset minuta jedan na jedan, bez ispravljanja, bez pitanja o zadaći. Samo vi i oni.
Zatim učite tehnike smirivanja dok su svi smireni:
- Duboki udasi
- Guranje rukama o zid
- Hladna čaša vode
- Tihi kutak
Vježbajte ih kao vatrogasnu vježbu, ne usred požara. Tako će biti poznate kada ih dijete zatreba.
Ako vaše dijete ima između 8 i 14 godina, neka pomogne izgraditi vlastiti plan smirivanja. Oni biraju alate i tiho mjesto. Tada to djeluje kao njihovo, a ne kao kazna.
Svaka obitelj i svako dijete su različiti, pa slobodno prilagodite. Ako roditelji, bake i djedovi ili drugi skrbnici mogu koristiti istih nekoliko rečenica, vaše dijete čuje jednu postojanu poruku.
I nemojte pokušavati sve odjednom. Odaberite jednu promjenu ovaj tjedan.
Ponekad, međutim, ni postojan trud kod kuće nije dovoljan, a znati kada potražiti pomoć također je dio dobrog roditeljstva.
Kada se obratiti stručnjaku
Većina djece ima ljutite dane. Mnoga imaju i ljutite tjedne. Potreba za dodatnom podrškom ne znači da nešto radite pogrešno, niti znači da je vaše dijete "zločesto". Znači samo da je možda vrijeme za još jedan par očiju.
Evo znakova zbog kojih se vrijedi posavjetovati sa stručnjakom:
- Ispadi se događaju gotovo svakodnevno tijekom nekoliko tjedana
- Ljutnja stalno utječe na san, školu ili prijateljstva
- Vaše dijete ili drugi se ozlijede, ili dijete govori o tome da bi naudilo sebi ili drugima
- Vaše dijete djeluje jako potišteno, povučeno ili se boji vlastite ljutnje
- Osjećate da se ne možete nositi s tim ili se ne osjećate sigurno kod kuće
Dobar prvi korak je pedijatar ili obiteljski liječnik vašeg djeteta. Mogu provjeriti fizičke čimbenike i uputiti vas dječjem psihologu ili drugim službama ako je potrebno. Učitelji i školski pedagozi također mogu pomoći jer vide strane vašeg djeteta koje vi možda ne vidite.
Ako ikada postoji neposredna opasnost, odmah kontaktirajte lokalne hitne službe.
Još nešto. Ovaj članak je opća roditeljska smjernica, a ne medicinski savjet. Kvalificirani stručnjak može sagledati cjelovitu sliku vašeg djeteta, što nijedan članak ne može.
Prije pregleda zapišite nekoliko bilješki: kada se ispadi događaju, kako vaše dijete spava i što je pomoglo (makar i malo). To čini posjet daleko korisnijim.
Ne podbacujete, upoznajete svoje dijete
Ljutnja je poruka. Vaše dijete govori vam nešto za što još nema riječi, a vaša postojana prisutnost često je najkorisniji odgovor koji možete dati.
Zato pokušajte s jednom malom stvari večeras. Odaberite jednu smirenu rečenicu iz ovog članka, možda "Tu sam, nikamo ne idem", i upotrijebite je sljedeći put kada ljutnja plane. Poslije kratko zabilježite kako je dan prošao: san, glad i što se dogodilo neposredno prije. Ako brige potraju tjednima, pedijatar, obiteljski liječnik ili dječji psiholog dobar su sljedeći poziv.
Umorni ste. Stalo vam je. I radite bolje nego što mislite.
