Zašto moje dijete plače pri odlasku u školu i kako mu mogu pomoći?

Mali prstići hvataju se za vaš rukav. Osjetite povlačenje prije nego što čujete tiho „nemoj ići". Učiteljica klekne i promrmlja nešto toplo, a zatim nježno jedan po jedan odvaja te prstiće. I onda se vraćate prema autu, sami, stisnuta grla.

Ako je to vaše jutro, daleko od toga da ste jedini. Ovaj članak objašnjava zašto je odlazak u školu tako težak između četvrte i sedme godine te nudi jednostavnu rutinu opraštanja s točnim riječima koje možete upotrijebiti na vratima. Opisuje i kada je vrijedno zatražiti dodatnu podršku.

Najprije ono što najviše trebate čuti: teško opraštanje ne znači da ste nešto pogriješili.

Zašto je odlazak u školu u ovoj dobi tako težak?

Evo što se događa ispod površine. Mala djeca još uvijek uče, do srži, da se ljudi koje vole vraćaju. Škola od njih traži da tu lekciju provjeravaju svako jutro iznova. Šest sati dug je period odvojenosti od njihove najsigurnije osobe.

I ne postaje uvijek lakše pravocrtno. Nova školska godina, nova učiteljica, promjena kod kuće, pa čak i jedna loša noć sna mogu probuditi stare osjećaje. Dijete koje vam je prošlog polugodišta veselo mahalo odjednom se može prilijepiti za vašu nogu. To nije korak unatrag. To je veliki osjećaj koji traži gdje bi sletio.

Nekoj je djeci sam školski ulaz posebno težak. Buka, gužva, guranje i nagli prijelaz iz doma u „sve se događa odjednom" mogu djelovati kao previše. Djeca s velikim osjećajima, senzornim potrebama ili anksioznim temperamentom to često tako doživljavaju. To je jednostavno način na koji neka djeca primaju svijet.

A evo dijela koji se lako previdi. Plakanje na vratima normalan je i čest način na koji dijete pokazuje da se s vama osjeća dovoljno sigurno da to pusti van. Ne čuvaju teške stvari za stranca na ulazu. Predaju ih vama.

Jedna nježna napomena. Ako suze prestanu dvije minute nakon vašeg odlaska, osjećaji su i dalje bili stvarni. Oboje može biti istina istovremeno.

Razumijevanje razloga korisno je, ali male pripreme mijenjaju jutro, a one počinju večer prije.

Što mogu učiniti večeras da sutrašnje opraštanje bude lakše?

Večeras se gradi smirenost. Krenite od praktičnih stvari. Spakirajte torbu, pripremite odjeću i ako možete, ciljajte na raniji odlazak na spavanje. Užurbano jutro svima diže razinu stresa prije nego što uopće dođete do vrata, pa skinite taj pritisak već sada.

Zatim odaberite opušten trenutak (večeru, kupanje, vožnju kući) i naglas imenujte sutrašnji dan. Neka bude jednostavno i predvidljivo. „Sutra ću te otpratiti do vrata, oprostit ćemo se na naš način, pa ću ja ići na posao, a nakon škole dolazim po tebe." Djeca se osjećaju sigurnije kad znaju oblik dana.

Zatim to odglumite. Zamijenite uloge i neka vaše dijete bude roditelj, a vi ona osoba koja se mora oprostiti. Vježbaju s moći u svojim rukama. Usto, često je i smiješno, a malo smijeha olabavi tešku temu.

Možete im poslati i malu poveznicu utjehe:

• Crtež gurnut u džep
• Sitno srce na zapešću
• Obiteljska fotografija u školskoj torbi
• Zajednička tajna riječ koju znate samo vas dvoje

Na kraju, pripazite na vlastito lice. Djeca nas na vratima pomno čitaju i posudit će sve što tamo nađu. Zato neka vaš ton bude miran i topao. Ne morate skrivati svoje osjećaje. Trebate samo pokazati da je opraštanje sigurno i da ćete se vratiti.

Kad su temelji postavljeni, sljedeće je pitanje što reći kad već stojite pred vratima učionice.

Što bih zapravo trebao reći pred vratima učionice?

Neka bude kratko. Neka bude isto svaki dan. Predvidljivo opraštanje daje djetetu nešto čvrsto na što se može osloniti, a dugo samo daje brizi više prostora za rast. Ciljajte na ovaj slijed: zagrljaj, jedna rečenica, mahanje, odlazak.

Za dob od 4 do 7 godina pokušajte otprilike ovako:

„Znam da ti se opraštanje čini veliko. Vratit ću se nakon popodnevne užine. Ti to možeš, a učiteljica je tu, uz tebe."

Kad suze već teku, najprije potvrdite osjećaj, pa tek onda umirujte. Preskočite rečenicu „nema razloga za plač" (čut će je kao „pogrešno je što tako osjećaš"). Pokušajte ovako:

„Stvarno ne želiš da odem. To ima smisla. Volim te i vidimo se u 15:15."

A sada navike kojih se treba riješiti. Nemojte se iskrasti dok su zaokupljeni nečim drugim. U tom trenutku djeluje ljubaznije, ali može otežati sutrašnji odlazak jer dijete uči da vam ne može vjerovati da ćete se oprostiti. Nemojte se ni vraćati po dodatne zagrljaje. Svaki povratak govori im da opraštanje nije konačno. I nemojte se cjenkati na vratima („Samo prestani plakati pa ću ti donijeti poslasticu"), jer to težak trenutak pretvara u pregovore.

Starijoj djeci treba lakši pristup. Za dob od 8 do 11 godina unaprijed dogovorite privatni znak, poput dvostrukog tapšanja po ramenu. Govori „tu sam s tobom" bez ijedne riječi. Za dob od 12 do 14 godina dobro funkcionira tihi dogovor „javi mi poruku na odmoru ako ti zatreba", a njima prepustite odluku koliko će opraštanje biti vidljivo. Kimanje iz auta može biti sasvim dovoljno.

U bilo kojoj dobi, završite tako da dijete toplo predate. Uspostavite kontakt očima s učiteljicom ili drugom osobom od povjerenja, kratko se pozdravite, pa se povucite. Ta predaja omogućuje vam odlazak bez zadržavanja i pokazuje djetetu da je netko dobar već tu da ga dočeka.

I najbolja rutina povremeno naiđe na težak period, pa je korisno znati što učiniti kad jutra zakorače unatrag.

Kako se nositi s danima kad opet postane gore?

Nazadovanja se događaju. Gotovo svako dijete ima teško jutro nakon vikenda, praznika, bolesti ili užurbanog tjedna. To ne znači da je napredak koji ste vidjeli nestao. Znači da je vaše dijete ljudsko biće.

Pogledajte i širu sliku. Loša noć sna, slaba energija, prazan želudac, promjene kod kuće ili briga oko prijatelja mogu obojiti jutro. Ponekad opraštanje nije pravi problem. To je samo mjesto gdje se osjećaj pojavljuje.

Na sam dan, neka stvari budu jednostavne:

• Držite se iste rutine koju uvijek koristite.
• Ostanite ljubazni i kratki. Toplo, samouvjereno opraštanje bolje je od dugog.
• Preskočite veliki razgovor dok je dijete uzrujano. Sačuvajte ga za miran trenutak kasnije, poput šetnje kući ili vremena prije spavanja.

Pomaže i provjeriti s učiteljicom kako dan prolazi nakon vašeg odlaska. Tako razlikujete teško opraštanje od teškog dana. To dvoje traži različite odgovore.

Na kraju, razmislite o praćenju obrazaca tijekom nekoliko dana. Kratka dnevna provjera raspoloženja, sna i ponašanja olakšava uočavanje onoga što pomaže i daje vam nešto konkretno što možete podijeliti s učiteljicom ili stručnjakom.

I pobrinite se za sebe. Na putu natrag do auta udahnite jednom polako. Zatim pomislite jednu lijepu misao o tome kako ste se nosili s tim. Dali ste sve od sebe tog jutra (i to se računa).

Većinu vremena ustaljene rutine i strpljenje su dovoljni. Povremeno, međutim, djetetu treba više od toga, i vrijedi znati znakove.

Kada se obratiti stručnjaku

Većina briga vezanih uz školu nestaje s vremenom i uz malo postojane podrške. Neke ne nestaju. Evo znakova koje vrijedi spomenuti pedijatru, obiteljskom liječniku ili dječjem psihologu:

• Uznemirenost koja traje nekoliko tjedana bez popuštanja ili jača umjesto da slabi.
• Problemi sa snom, apetitom ili zdravljem. Primjerice česte bolove u trbuhu ili glavobolje na školska jutra, noćne more ili teško smirivanje navečer.
• Redovito odbijanje odlaska u školu ili potpuna nemogućnost smirivanja u školi nakon prvog dijela dana.
• Brige koje se šire izvan škole, poput nemogućnosti boravka u drugoj prostoriji od vas ili odlaska prijatelju u posjet.
• Bilo kakav znak da se dijete ne osjeća sigurno ili nešto što kaže o školi ili drugom djetetu, a što vas zabrinjava.

Traženje podrške običan je, brižan korak. Nije znak da ste podbacili i ne znači da s vašim djetetom nešto „nije u redu". Shvatite to kao dodatni par očiju.

Prije termina zapišite ono što ste primijetili. Kada je gore? Što pomaže, makar i malo? Nekoliko brzih bilježaka čini razgovor daleko korisnijim nego pokušaj da se svega sjetite u trenutku.

Za opće smjernice, NHS, Američka akademija za pedijatriju (American Academy of Pediatrics) i Child Mind Institute pouzdana su polazišta.

Mala opraštanja, postojana ljubav

Odlasci u školu postaju lakši. Ne preko noći i ne pravocrtno, ali postaju. Pomaže ustaljena rutina, a pomaže i roditelj koji se iznova pojavljuje, dan za danom, čak i kad opraštanje boli.

Zato pokušajte večeras s jednom malom stvari. Odaberite jednu rečenicu iz ovog članka i uvježbajte je s djetetom prije spavanja. Idućih nekoliko dana primijetite kako se jutra osjećaju. Bilježnica ili kratka dnevna provjera dobro posluže za zapisivanje raspoloženja, sna i onoga što je pomoglo, pa je obrasce lakše uočiti i podijeliti s učiteljicom ili stručnjakom.

Opraštanje u suzama često stoji tik uz dijete koje se osjeća dovoljno sigurno da vam pokaže kako se osjeća. To je povjerenje, a ne neuspjeh. A vi već radite ono najvažnije: pojavljujete se, iznova i iznova.